Isusova molitva kratka je, ali snažna molitva ukorijenjena u istočnoj kršćanskoj tradiciji, osobito u monaškim zajednicama. Vjeruje se da njezino podrijetlo seže u ranu kršćansku Crkvu, gdje su je u 4. stoljeću promicali Pustinjski oci kao sredstvo za njegovanje unutarnjeg mira i stalnog sjećanja na Boga. Jednostavnost i neposrednost ove molitve čine je alatom za kontemplativnu molitvu, koja se često ponavlja kao dio prakse Isusove molitve kako bi se zazvala Božja milost i učvrstio odnos s Kristom.

Široko se koristi u istočnopravoslavnim, istočnokatoličkim i nekim anglikanskim tradicijama, osobito u kontekstu duhovne discipline i asketskih praksi. Ova je molitva također sastavni dio “Molitve srca” ili “Hesihazma,” koja se usredotočuje na tihu, neprekidnu molitvu i postizanje duhovnog jedinstva s Bogom. Molitva se često izgovara uz pomoć brojanice (komboskini), pri čemu svaki čvor predstavlja jedno ponavljanje molitve, pomažući u usredotočenim i meditativnim praksama molitve.